Krenemo li od “kazališnog trga” prema samom srcu Zagreba, dinamičan, urbani i životni profil Masarykove ulice bit će naš okvir. Ona “žuri” povesti nas svojom nevidljivom dijagonalom na mjesta koja su sinonim grada – preko Kavkaza i Zvečke i drugih “mjesta za sjećanje”, prema KIC-u, ZKM-u i dalje. 

Masarykova, zadržavši svoj izvorni tijek, u arhitektonskom je smislu izgubila svoju prvotnu fizionomiju te je danas zatičemo stilski raznolikom (klasicizam, secesija, moderna), visinski neuravnoteženom, varijabilnih matrica izgradnje, snažnih naglasaka na križanjima (Löwyjev mali neboder iz 1933.-1934. g.). Sve to nije razlog da njeno nejedinstvo – “amalgamirano dugotrajnim zajedničkim životom” i “suočeni s povijesnim taložinama”1 – prihvaćamo kao jedinstvo i vrijednost prošlosti. Neka mjesta u toku Masarykove postaju predmet intervencije i zahvata u prostoru te pridonose njenom arhitektonskom ujednačavanju.